Djeca često imaju manje problema s bolestima kojima se pripisuje emocionalni uzrok, kao što su alergije i astma. No, ljubimci djeluju pozitivno i na zdravlje odraslih: Prema istraživanju australskog instituta Baker Medical Research, provedenom među približno 6000 ispitanika, potvrđeno je da osobe koje imaju ljubimce u prosjeku imaju niži krvni tlak i nižu razinu kolesterola u krvi, pa su manje izloženi riziku od infarkta.
Vlasnici ljubimaca rjeđe su bolesni i koriste manje lijekova. Osim toga, vlasnici pasa češće susreću druge vlasnike i više se druže s ljudima bez razgovora o politici, manjku novca i drugim problemima, a češće uz podršku i pomoć oko problema, pa rjeđe podliježu depresijama.
Čitanje psu podiže samopouzdanje
Još su u 18. stoljeću liječnici u jednoj psihijatrijskoj bolnici u Engleskoj držali pse, mačke, zečeve i ptice kao pomoć pri liječenju pacijenata. Danas je sve više bolnica koje životinje koriste u terapiji, jer djeluju smirujuće na pacijente i druženje s njima ublažava osjećaj boli i depresije, a sve češće to čine i mnoge bolnice danas.
Tako, na primjer, dr. Arno Deister, šef odjela psihosocijalne medicine u bolnici u njemačkom Itzehoeu kaže kako ljubimci pacijentima u njegovoj bolnici uvelike pomažu u uspostavljanju kontakta i izgradnji povjerenja s depresivnim osobama. Više nego druženje s ljudima, koje se uvijek smatra važnim u liječenju depresije.
Jedan od ključnih razloga za to moglo bi biti to što životinje prihvaćaju ljude onakve kakvi jesu, dok ljudi mogu biti kritični i skloni predrasudama, uvjeren je dr. Deister. Psi se već odavno koriste u radu s djecom s posebnim potrebama, ili kao ‘pomagači’, tako što pomažu u kretanju slabovidnim osobama, ili upozoravaju da dolazi napad epilepsije, pad šećera u krvi i slično.
Kako pokazuju iskustva stručnjaka okupljenih u udruzi ‘Indeficienter’ iz Vinkurana pored Medulina, psi mogu biti i izvrsni motivatori u radu s djecom općenito, pa ih volonteri udruge tako koriste kao poticaj kod razvoja čitanja i čitalačkih vještina u programu “Čitaj (o) psu“.
Iskustva pokazuju da mnoga djeca dok čitaju pred razredom mogu imati problema zbog uzbuđenja, te mogu početi mucati i imati problema s razumijevanjem sadržaja, dok ih čitanje psu, ili u blizini psa, opušta i pomaže im da se fokusiraju na sadržaj i bolje ga razumiju, što podiže djetetovo samopouzdanje.
No, to nije sve. Znanstvenici danas znaju da pseća slina sadrži enzim lizozim, koji uništava većinu bakterija, pa rane koje je polizao pas brže zacjeljuju. Frekvencija koju mačke proizvode predenjem potiče lučenje protuupalnih kemikalija u tijelu, što suzbija i ublažava upalne procese te djeluje protiv svih vrsta bolova.
Ustanovljeno je, tako, da se ljudi brže oporavljaju od kirurških zahvata na kostima i zglobovima ako tijekom dana neko vrijeme drže mačku u krilu, ili ako mačka neko vrijeme leži pored bolesnog dijela tijela.
Konji, slonovi, delfini i klokani
I konji se, među ostalima, često koriste u radu s djecom, jer jahanje pozitivno djeluje na njihov lokomotorni sustav, ali i zato što sigurnost i povjerenje koje konji ulijevaju djeluju pozitivno na dječje samopouzdanje. Jahanje na konju može pomoći pacijentima koji imaju problema s kralježnicom, mišićnom distrofijom, paralizom nogu ili artritisom. U Velikoj Britaniji jahanjem se liječe i ovisnici o drogama.
Terapija delfinima dobra je za psihološki oporavak pacijenata nakon prometne nesreće, a u Africi se za liječenje nekih bolesti koriste slonovi, dok su u Australiji najvažniji – klokani. Većina tih životinja vuče porijeklo od divljih životinja i stoljećima su se prilagođavale životu uz čovjeka dok nisu postale ono što su danas. S tim da smo im uvijek, uz primarnu funkciju zbog koje smo ih pripitomili – da bi nam pomagale u lovu, čistile kuću od miševa ili vukle plug – pripisivali i neke posebne sposobnosti.
Ljekovita moć mačjeg predenja
Mačke predenjem proizvode vibracije između 20 i 140 Hz, koja se smatra ljekovitom za niz zdravstvenih problema.
1. UBLAŽAVA STRES – maženje mačke koja prede smiruje vaše živce.
2. UBLAŽAVA SIMPTOME DISPNEJE – I kod mačaka i kod ljudi uslijed predenja se smanjuju problemi sa disanjem te prorjeđuju napadi povezani s nedostatkom zraka
3. SMANJUJE SE KRVNI TLAK – Igra s mačkom i slušanje njenog predenja smanjuje krvni tlak kod čovjeka
4. JAČA I ZACJELJUJE KOSTI – Za to su općenito optimalne frekvencije predenja između 25 i 50 te između 100 i 200 Hertza
5. MANJI RIZIK OD INFARKTA – nedavne studije ukazuju na to da rizik kod onih koji su često izloženi mačijem predenju pada i do 40 posto
6. UBLAŽAVA INFEKCIJE I OTEKLINE – mačje vibracije djeluju ljekovito i protiv infekcija
7. ZACJELJUJU MIŠIĆE, TETIVE I LIGAMNETE – istraživanja pokazuju da povrede mišića, tetiva i ligamenata zacjeljuju brže ako ste redovito izloženi mačijem prdenju
Od divlje afričke mačke do domaće pitome mace
Domaća mačka (Felis silvestris forma catus) koju srećemo kao kućnu ili dvorišnu mačku potječe od afričke divlje mačke. Pretpostavlja se da mačke žive uz ljude oko 3.500 godina te da su se ljudskim zajednicama po- čele približavati iz interesa: da bi lakše došle do štakora, zmija, miševa i sličnog plijena (koji se također približio zalihama hrane).
Odatle, valjda, vjerovanje da se mačke vezuju za kuću (prostor), a ne za ljude, iako mnogi mačkari tvrde da je privrženost u najmanju ruku jednaka. U drevnom Egiptu postojao je vrlo razvijen kult poštovanja mačaka, a u nekim su dijelovima Egipta smatrane i svetom životinjom, povezanom s božicom Bast, koju su i prikazivali kao mačku.
Čovjek ih je pripitomio da bi mu čistile nastambu od miševa i zmija, a kad bi očistile taj prostor, počeo ih je hraniti da bi ih zadržao. Zbog toga u se s vremenom počele prilagođavati: fizički su se smanjile, izgubile maskirne boje krzna, bolje se razvio njihov probavni sustav i smanjio mozak jer im je i takav bio dovoljan za lagodniji život.
Istodobno, mačke su razvijale osobine korisne za ‘druženje’ s ljudima: umiljato uvijanje oko nogu, trljanje glavom o nogu ili lice čovjeka, lizanje ruke i slično. Tako vas mačka obilježava kao dio svoga čopora i štiti od napada drugih životinja, ali i iskazuje privrženost, kao što bi činila s drugim mačkama u leglu.
I mijaukati su naučile zbog nas, jer mi ne čujemo frekvenciju drugih zvukova koje ispuštaju među sobom ili s drugim životinjama. Znanstvenici tvrde da nije bez razloga ni to što mijaukanje neodoljivo podsjeća na dječji plač: priroda se jednostavno pobrinula za to da to glasanje povežemo s potrebom da ih nahranimo.
Stari ljudi vjerovali su da mačke štite od zla, zlih duhova i uroka. Jedno od starijih vjerovanja kaže da, ako mačka u prostoru u kojemu je tiho često izgleda kao da nešto čuje i netremice gleda u jednom pravcu, zapravo vidi duhove ljudi koji su nekada tu živjeli te da u tom prostoru treba zapaliti svijeću i spaliti pelin ili tamjan.
Znanstvenici to danas pripisuju činjenici da čuju frekvencije zvukova koje naše uho ne registrira, što su divlje mačke razvile da bi lakše preživjele u prirodi. No čak i ako inače niste ljubitelj mačaka, bolje je ne zamjeriti im se. Ako ni zbog čega drugog, u brojnim istraživanjima potvrđeno je da mačke u kući uvijek borave na mjestima gdje su najjača elektromagnetska zračenja štetna za čovjeka, te da su u stanju ublažiti, odnosno eliminirati tu energiju.
U nekim dijelovima Rusije zbog toga će prije useljenja u novi dom u prostor najprije unijeti mačku, vjeruje se i zato da bi očistila energiju bivših vlasnika i unijela pozitivnu.
Pas je čovjeku – vuk
Za razliku od mačaka, Canis lupus familiaris, ili domaći pas, prvi je sisavac kojega je čovjek pripitomio i koristio kao pomoć još u kamenom dobu, još prije 50.000 godina. O tome svjedoče crteži na zidovima pećina koji prikazuju lov sa psima. Pretpostavlja se da su se ljudskim zajednicama pridružili prije otprilike 12.000 godina te da od tada žive kao domaće životinje.
Sve pseće pasmine potječu od vuka, od kojeg su naslijedili sklonost života u čoporu i odanost članovima čopora, do te mjere da su se spremni suprotstaviti i većoj životinji da bi branili svoju ‘obitelj’.
Oni su dobri tragači i skupljači hrane, koji višak dijele s čoporom (ili će ga pohraniti za kasnije), zbog čega nemaju problema s tim da životinju koju su naganjali da bi ju istjerali na čistinu prepuste čovjeku (lovcu). To su tek neke osobine zbog kojih su ih ljudi nastojali zadržati uz sebe.
Kako je pas pripitomljen da bi služio čovjeku, među njima se stvara veza zbog koje se često govori da se pas više vezuje za gazdu nego za prostor. Nije teško pronaći potvrde za tu tezu: Pas često u stopu slijedi gospodara i napeto čeka da mu izdate neku naredbu te ih najčešće slijepo sluša.
Komunicira s nama tijelom, posebno repom koji maše kao da je priključen na struju, čime iskazuje uzbuđenje zbog toga što mu se obraćate, ili tražite nešto od njega. Ako laje u kontaktu s gospodarom, time najčešće iskazuje spremnost za igru (služenje) ili sreću što vas vidi, što se može ponoviti bezbroj puta na dan čak i kad vas nema dvije minute koliko vam treba da bacite smeće.
Ako zalaje prema nekom drugom, to može biti upozorenje da vam se ne približavaju, ili pokušaj da se prikaže većim ili jačim nego što jest. Tako, zapravo, sam sebe hrabri.
Telepatija, predosjećaj i orijentacija
Većina vlasnika domaćih životinja može ispričati priču o tome kako su životinje ‘predvidjele’ da će se dogoditi nešto ružno, u najmanju ruku veliko nevrijeme ili veće prirodne katastrofe. Tako postoje zapisi o tome kako su u Drugom svjetskom ratu neki psi predviđali dolazak njemačkih raketa V-2, iako su projektili letjeli nadzvučnom brzinom, pa se nisu mogli čuti iz daljine.
Pretpostavlja se da to treba pripisati njihovoj sposobnosti da čuju frekvencije zvuka koje mi ne čujemo, no neke su nam stvari i dalje teško dokučive. Na primjer, pas koji po cijeli dan drijema nekoliko minuta prije nego što ćete stići kući nepogrešivo se uzmuva i istrči u dvorište ili sjedne pred prozor kako bi vas dočekao.
Britanski biolog i istraživač paranormalnog, dr. Rupert Sheldrake, godinama istražuje neke od ovih pojava i zaključio je da postoje tri glavne kategorije tajanstvenih životinjskih sposobnosti: telepatija, predosjećaj i orijentacija.
Riječ je o osobinama koje su u vrijeme Homo sapiensa posjedovali i ljudi, no s evolucijom, a posebno prilagodbom na sve modernije uvjete života smo ih izgubili. Telefoni i mobiteli zamijenili su telepatiju, a geografske karte i sustavi za globalno pozicioniranje istisnuli su potrebu da razvijamo osjećaj za orijentaciju. Zbog načina na koji živimo mi odavno zanemarujemo ‘šesto čulo’ i naviku da se vodimo instinktima, a razum i algoritmi već dugo se stavljaju ispred intuicije. Životinje s kojima živimo još uvijek imaju razvijene te osobine.
Dr. Sheldrake je sa suradnicima proveo istraživanje ponašanja terijera Jaytreeja ne bi li potvrdio pretpostavku da psi imaju razvijen osjećaj telepatije. Proveli su više od stotinu pokusa u kojima se njegova vlasnica kući vraćala u različito vrijeme i s različitim prijevoznim sredstvima, kako bi se izbjeglo ponavljanje.
Pokazalo se da je pas jednako nepogrešiv kada njegova vlasnica dolazi kući automobilom, ali i biciklom, vlakom, taksijem ili pješice jedan dio puta. Bez obzira na prijevozno sredstvo i vrijeme (koje nije određivala vlasnica, nego voditelji istraživanja), Jaytree je nepogrešivo skakao na klupicu pored prozora na kojoj je navikao čekati svoju vlasnicu baš onda kad bi ona bila na putu prema kući.
Povezani su morfičkim poljima
Postojanje telepatije kod pasa dokazuje još jedan sličan pokus, proveden u Državnoj bolnici Rockland u New Jerseyju. Istraživači su priključili boksera na EKG i smjestili ga u jednu prostoriju, a njegovu vlasnicu u drugu, potpuno izoliranu prostoriju. Kad je vlasnici pristupio i zaprijetio neznanac, psu u drugoj prostoriji je srce brže zakucalo. Ritam otkucaja normalizirao se tek kad je ‘napadač’ u drugoj sobi objasnio ženi da prijetnja nije ozbiljna, nego samo dio pokusa.
Dr. Sheldrake smatra da ovakve veze ovise o poljima koja povezuju članove društvenih skupina, kojima mogu pripadati i životinje koje s nama žive. Nazvao ih je morfičkim poljima. Smatra da ta polja omogućuju telepatsko povezivanje članova pojedine društvene skupine čak i kada su jako udaljeni i nalaze se izvan dosega osjetilne komunikacije.
Životinje pritom nisu povezane samo s ljudima, nego i s mjestom na kojem žive, te postoji fina ‘elastična vrpca’ koja im kada su jako udaljeni od tog mjesta omogućuje da prate informacije koje ih vode nazad, kaže biolog. To bi se objašnjenje, čini se, moglo primijeniti na priču o škotskom ovčaru Bobbieju, koji je 1923. odlutao dok je s vlasnicima bio na izletu u Indijani i kasnije poslužio kao predložak za scenarij filma o “Lesi“. Taj pas se nakon pola godine pojavio iscrpljen ispred doma svojih gospodara u oregonskom gradu Silvertonu, oko 4100 km daleko od mjesta na kojemu se izgubio, a znanstvenici su otad prikupili veliki broj dokumentiranih slučajeva životinja koje su se same vratile kući s udaljenosti od najmanje 50 kilometara, i to kroz prostor koji inače ne poznaju.
‘Elastična vrpca’ slično djeluje i kad su u pitanju neke druge životinje, primjerice golubi pismonoše, koji prelaze i tisuće kilometara da bi se vratili kući nakon što isporuče poštu, ili lososi, ili dupini, koji prolaze tisuće kilometara voda, ali se uvijek vraćaju na isto mjesto za polaganje jajašaca ili rađanje malih dupina.
Znanstvenici tek pretpostavljaju da u njihovom slučaju presudnu ulogu za orjentaciju igraju sunce, zemljine magnetske silnice i neki znakovi po putu, no nedokučivo je kako se te životinje uspiju vratiti i onda kada se uvjeti usput značajno promjene.
Ukratko, neke od tih stvari možda ćemo s vremenom i s novim pokusima moći objasniti i bolje razumjeti, o neke će sigurno zauvijek ostati nedokučive. To se pogotovo odnosi na brojne situacije u kojima životinje ‘predviđaju’ velike nesreće i katastrofe, koje je teško istraživati i dokazati.
